Boža zvani Pub
petak, 19.02.2021.
Kad odem...
... moralo se i to jednom desiti...
Da, moralo je, al kad god da se desi uvijek je prerano, uvijek ima još nedopjevanih stihova, neodsviranih akorda, neispričanih šala i neodržanih koncerata...
Jedan od Đotova, Igor, napisao je krasan oproštajni tekst koji potpisujem u cijelosti:
Legendo... Čuo sam da si navodno umro. Prvo od prijatelja, koji su mi odmah čim su to čuli, znajući koliko mi značiš, poslali poruku. A onda i iz medija... Nisam teoretičar zavjere, i ne mislim da je riječ o lažnoj vijesti. Samo mislim da nitko od njih još nije shvatio da ta vijest ne može biti ni istinita...
Zašto? Pa zato što onaj čije pjesme žive u srcima desetaka tisuća ljudi ne može samo tako umrijeti. Ne još... Umrijet ćeš onoga dana kad umre i zadnji od nas koji slušamo tvoje pjesme, čitamo tvoje knjige, prepričavamo tvoje anegdote... Ima nas popriličan broj, znaš... I nismo svi gerijatrija. Ima i nevjerojatnih klinaca, koji su se nisu poveli za većinom svoje generacije, idu kroz život težim putem i nije ih sram u društvu reći da slušaju tamo nekog Balaševića...
Od Žetve i Ranog Mraza pa sve do današnjih dana njegove su uglazbljene priče pratile moje odrastanje i sazrijevanje i u gotovo svakoj sam se nekako mogao pronaći. Imao je ono „nešto“ što posjeduju rijetki, da s malo riječi puno kaže. Svaka od njegovih otpjevanih priča budila je mnoštvo slika i uspomena svaki put kad bi ih čuo ili pjevao.
Često je do njegovih pjesama i knjiga bilo teško doći, trebalo je putovati u strane zemlje da se bude na njegovim koncertima, prelaziti granice... ali kad god i gdje god sam bio s Njim bio sam kod kuće...
Ostaje praznina, svakim odlaskom dragih nam ljudi, novi mali mrakovi kradu našu svjetlost i polako je preuzimaju...
ali sjećanja nam bar za sada nitko ne može uzeti... „osim onog Švabe koji skriva stvari po kući i krade memoriju...“
I tako... Ostat će okrugli trag na mjestu šatre, ostat će ljubav prema Čovjeku koji nam je uljepšao ovu našu Balkansku baruštinu svojim pričama i pjesmama... ali ništa više neće biti isto...
Falit ćeš nam Đole, neopisivo... pokušat ćemo tražiti tvoje tragove u nekim novim cirkusima, ali tamo svejedno neće biti Tebe...
Ostat će Tvoji stihovi u nama... I neki naši kojima si bio uzor i inspiracija...
... do susreta u beskraju!
Oznake: Balašević
srijeda, 16.12.2020.
020 - Ko bi rekao... još sam živ(ahan) :)
UH!
Čistio sam neke stare ladice i u jednom od rokovnika - gle čuda!!
Zapisana lozinka za pristup blogu koji sam pisao pred više od 10 godina...
Ovaj post je da se podsjetim kako se sve to radi, da vidim da li još znam postaviti neki tekst u njega i da se samo javim da još klimam...
Ružna su vremena, puno dragih ljudi je u međuvremenu krenulo da se bavi poljoprivredom i da ore nebeske njive...
I neki moji dragi i bližnji su među njima, a kako vrijeme prolazi u ovom ludilu od korone, bojim se da će se taj broj samo povećavati svakim novim danom :(
Morat ću se malo skockati prije nego krenem sa suvislim pisanjem ali neka... doći će i to
Na kraju i ovih 11 godina od zadnjeg posta kao da je proletilo... jedino što vjerujem da do novog ipak neće toliko trebati.
Da ste mi ZDRAVI i debeli!
Boža Pub
subota, 09.05.2009.
I desi se Koncert (!?)
Došao je i taj ponedjeljak... 4. svibanj... večer u Kerempuhu...
K'o što je i Đole rekao, nije ovo baš neki koncerat kad smo u četiri sata otpjevali jedva malo više od deset pjesama, više bi to bila priča... priča s dobro znanim muzičkim kulisama koje sada odjednom, ovako uklopljene izgledaju drugačije... proživljenije i dublje. Ako bi bilo suditi po pogledima i licima ljudi koji su sjedili oko mene i upijali izgovorene priče obilato ih začinjavavši smijehom i onim tako poznatim i potrebnim sjajem u očima, te sam se večeri našao na vjerojatno najsretnijem mjestu u Zagrebu... a i šire... :P
I na kraju, definitivno bih kao i sa do sada izišlim knjigama morao i u ovom slučaju poduzeti istu taktiku - ponoviti... ponoviti i ponavljati nekoliko puta jer svaki put iznova nađem neku novu boju u slici, i neki novi stih dobije svoje pravo značenje...
Hvala ti majstore, vrijedilo te je čekati
četvrtak, 26.03.2009.
Kao talas...
Ne znam koji mi je vrag bio da sam počeo prekopavati po prastarim tekstovima tražeći neke ko zna kud zaturene stvari, pa da naletim na arhivu svojih postova koje sam zadnji puta prije dobre dvije godine stavio na ovaj blog... pročitao sam ih iznova i čisto iz radoznalosti potražio link da vidim jesu li me ukinuli ili još postojim, kad ono...
Sve je tu, al mi se društvo malo osulo... pročitao sam iznova sve one drage komentare na moja pisanja i došao do tužnog zaključka da je malo od mojih virtualnih poznanika ostalo u meču... recesija valjda :(
Nema mi njih previše, pa se osjećam kao da i ja sa njima pripadam nekom prošlom vremenu... no nema veze, čisto da obznanim da se "držim na svetu i nisam predao meč..."
Inače, beskrajno sam se obradovao kad sam početkom veljače načuo da će On ponovno krenuti u koncerte i to u kazalištu... Definitivno mjesto za pravi doživljaj njegovog opusa, prisnija atmosfera, nekakva bliskost... al baš tu je kvaka 22...
Kazalište Kerempuh prima nekih petstotinjak duša, a Isti je Ledenu napunio po par puta uzastopce pa činjenicu da su karte rasprodane prije nego su u stvri i krenule u prodaju mogu shvatiti.. al da sam nesretan zbog toga - to stoji :(
Navodno nakon rasprodanih koncerata u ožujku i nova dva u travnju postoji nada da će se desiti i neki u svibnju... ako bude sreće možda ipak uletimo na neko od mjesta...
srijeda, 18.07.2007.
017 - Sačuvaj me, Bože, njene ljubavi... i jedna rođendanska čestitka
Prošli post bio je isprovociran preslušavanjem jedne od pjesama koji je naš najdraži vojvođanski debeli kantautor napravio svom kolegi i prijatelju Zdravku Čoliću. Iako se iz svakog stiha isčitava originalni Balašević, griješio bih dušu da kažem kako Čolin vokal ne paše uz ovu pjesmu... pronašao sam kasnije na netu da je album na kojem je objavljena pokupio sve dostupne nagrade Davorin u BiH ( za neupućene to je nešto poput našeg Porina) osim one za najbolju žensku izvedbu i najboljeg debitanta 
... I uz to Balašević se na njemu pojavljuje na čak pet kompozicija, dvije u potpunosti izlaze iz njegovog pera dok je na preostale tri samo tekst Đoletov dok je muziku potpisao sam Čolić... to me je malo zaintrigirao i pročeprkao sam dodatno po netu ne bih li pronašao i ostale... Danas donosim tekst druge full Balaševićeve stvari s albuma "Zavičaj" Zdravka Čolića:
Sačuvaj me bože njene ljubavi...
Od onol'kih žetvi osta šaka raži..
Od onakve rapsodije... Samo šum...
Od riznice iskrenosti kusur laži...
I nema srce šta da traži tu...
Prave riječi, kao zvijezde, padnu same...
Po svom nikne jogunasti bijeli krin...
Nekad tražiš poentu na kraju drame...
A poentu krije prvi čin...
Glavna lica: Naličje i lice...
Uspomene i sitnice...
Jarko pero rajske ptice...
Sačuvaj me, Bože, Njene ljubavi...
Koja žive rane soli...
Koja kažnjava i boli...
Izbavi me vječnih sumnji i ljubomore...
Koje more dok ne pokore...
Sačuvaj me, Bože, Njene ljubavi...
Onog ludila i strasti...
Sam se nikad neću spasti...
Sačuvaj me od ljubavi kojoj kopni sjaj...
Al' mi u nju ne diraj...
Kad na jednu kartu staviš sve što imaš...
Kad su ti sve misli istoj slici ram...
Kad ne brojiš da li daješ ili primaš...
Znači da ćeš ostariti sam...
Kad se spusti zavjesa...
Aplauz slijedi...
Al' u jednom trenu vlada mrkli mrak...
U tom času posumnjaš da išta vrijedi...
Život cio...
Pepeo i prah?
Život cio samo tuđi dio...
Kad pogriješiš,
pa zavoliš
više nego što bi smio...
za kraj, poželio bih MalojVidri još puno sretnih, mirnih i ugodnih milja na plovidbi duž rijeke života...
od R&K i veliki pozdrav od M&B 
četvrtak, 05.07.2007.
016 - Svadbarskim sokakom...
Skrenem katkad slučajno il' ne,
U onaj sokak kojim svadbe prolaze...
Do tog ugla brojim korake...
A od tog ugla dalje brojim poraze...
Obično s jeseni... i kad je oblačno...
odbjegla sjenka mi se vrati konačno...
Uzalud mijenjam adrese,
Sam crni vrag mi je donese... tu...
I vješto smislim nešto utješno...
U tom sam dobar, kažu, to najbolje znam...
Trudim se... Ne uvijek uspješno...
Tragove svoje da sam sebi zavaram...
Obično noću... Kad je vjetrovito...
Samoća napusti svoje korito...
Ta mutna rijeka, poplavi
poljane sjećanja u glavi... Svud...
I naprosto se tuga desi...
Jer naprosto si tu gdje jesi...
I naprosto je trista čuda,
predrasuda, sad između nas...
Kad ljubav umre jedan žali...
Kad ljubav umre jednom fali...
I bome nije lako, kad naiđe
sokakom kojim svadbe prolaze...
Ponekad još osjetim tvoj dah,
Ko ono nekad... Kad se okreneš u snu...
Kao lahor... Dirne me... Na mah...
Kad smo i čaša i ja prilično pri dnu...
Obično uvijek... I sličnim danima...
Prošlost se navali kao planina...
Na tom ću vrhu da sazrem...
Jer samo s njega nekad nazrem... Nas...
četvrtak, 19.04.2007.
015 - Žuta štampa...
Naletjeh ovih dana na kratku vijest objavljenu u "jednom našem dnevnom listu", koji je inače prepun rekla-kazala informacija i koji se poziva na jednu od možda najžućih novina sa bliskog nam istoka, kako se naš poštovani prijatelj Đole B., eto, opet razvodi, ali ovaj puta "za stvarno"...
Lijepo je zluradi komentator konstatirao kako se ovakva informacija svako malo pojavljivala u novinama i kako je to već nebrojeni puta kao je Đoletu veza sa Oljom "pukla", ali ovaj puta vijest dolazi iz "dobro upućenih izvora bliskih Balaševićevima...".
Kladim se da bi Đoletov komentar bio tipa "Moš mislit koliko bi mi blizak bio netko s kim pijem kavu u svom stanu, a on bi jedva dočekao da odmah nakon toga razvlači moju intimu po vašarskim novinama".
Nekako se nadam da je to opet samo jedna od situacija u kojoj razni žuti novinari u nedostatku stvarnih ekskluzivnih informacija posežu malo za samostalnom kreacijom istih, pa tako uz neki generator slučajnih floskula umiješaju par estradnih imena, spomenu povjerljive informacije dobivene od bliskih rođaka u 145. koljenu i zakuhaju neku priči koja će im iduća dva broja prodati u 50% većoj tiraži odnosno punih 5 brojeva više...
A Đole? S obzirom na to koliko puta je prolazio kroz slične priče, vjerujem da je već odavno na njih oguglao... I sam je znao spomenuti "puno mi je više važno ko piše nego šta se piše o meni"
Ako mu to donese inspiraciju za par novih pjesama ili neki od najavljivanih albuma sa nastavkom prerada starih hitova, blagonaklono ću gledati na ova bockanja iz žutih redova.
Nadam se da će film po zadnjoj knjizi koja je objavljena u obliku scenarija, a za koji se šuška da je snimanje već počelo biti u rangu literarnog dijela.
Jedva čekam...
A ima li i zrnce istine u tim stvarima ni ne razmišljam... to je ipak njegova privatna stvar...
ponedjeljak, 02.04.2007.
014 - Novosti
Daklem, najprije da se ispričam što se do sada nisam oglasio :(
Bilo je tu svega, pa da sada ne kljucam po tome napreskokce, posložit ću priču u neki budući postić...
Razlog ovog pisanja je zanimljiva novost koja će većini štovalaca "lika i dela Panonskog Mornara" izvesnog Đoleta B. doći kao pomoć u nekim njihovim nastojanjima ili naprosto ozariti lice kao što se i meni desilo.
Morao sam čekati da prođe ponoć kako ovaj post ne bi imao onaj inkriminirani datum vezan uz kojekakve pošalice i sprdnju te da tako ne dovede u pitanje kvalitetu informacije koju prenosim... naime, za sve one koji to još ne znaju, tvrtka Algoritam, poznata kao jedan od najvećih uvoznika raznih književnih djela, od J.K.Rowling pa do specijalističkih informatičkih izdanja, stavila je u svoju ponudu zadnju Balaševićevu knjigu.
Cijena joj je 220 kn ako sam dobro zapamtio, a informacija se može provjeriti na naslovnici njihove web stranice www.algoritam.hr.
Dakle, za sve one koji su interesenti za čitanje knjige "kao Rani Mraz..." sada postoji vrlo jednostavno rješenje u Hrvatskoj... nadam se da će se uskoro moći nabaviti i ostali naslovi. 
Svima veliki pozdrav do idućeg postanja
B.
nedjelja, 18.03.2007.
013 - priča sa južne strane
... nakon više od 7 sati vožnje od kojih je najnaporniji dio bio relacija Split - Dubrovnik na kojoj je na dijelovima svakih par kilometara bilo stajanje zbog radova ili raznih događanja, uspio sam se probiti do krajnjeg juga lijepe nam naše... a bila je nedjelja kad inače nema previše prometa... kako bih tek prošao da sam krenuo u toku tjedna 
...uglavnom, evo me tu, u pravi čas... taman je moj red da se spustim na jug došao kad dolazi zadnja moguća promjena vremena ove zime, a nadam se i jedina. Prošli tjedan ovdje je bilo 20 i više stupnjeva, a ako je vjerovati dugoročnim prognozama DHMZ onda ovaj tjedan ako bude 10 - svi sretni i zadovoljni... e izem ti sreću 
dakle sutra krećem s poslom, a u večernjim satima probat ću malo pisati... pa do toga 
utorak, 27.02.2007.
012 - mea culpa
Veljača je već iscurila a iza mene je ostao samo jedan post u njoj :( ...
Kako vrijeme odmiče čini mi se kao da imam sve manje vremena za išta drugo osim posla, tako da je uz mnoge druge aktivnosti i pisanje bloga ostalo po strani...
Kako god bilo, ne mislim još odustati. Uskoro ću imati priliku malo procunjati Milatovim krajevima pa će možda miris mora aktivirati inspiraciju za pisanje
Do tada pozdrav svima
Inače, ovo je treći jubilarni put da pokušavam objaviti ovaj isti post... do sada mi je oba puta nakon pokušaja objave pucala veza sa blog serverom... prst sudbine ili ...???
subota, 03.02.2007.
011 - Priča o... Đuri Tastaturi
Muzika je iz one mnogo poznatije priče, a tekst je prilagođen geekovima ;)
Prica o Djuri Tastaturi
Znatel' priču o Đuri Tastaturi
Meni su je poslali na mejlu
Kažu da je brzo pis'o
Nije mrd'o, nije dis'o
Forumaša takvog više nema... (pripalim)
Otac mu je bio loš softveraš
Hranio je đurekana jedinca
Mati mu je bila crna
Hitra kao šumska srna
Crna beše boja njenog lica... (uzdah)
Imao je nekol'ko pi-sija
Jedan leptop u veceu da se nađe
Internet je zajahao
Kad je treb'o nije stao
Bez tog čuda živet' nije znao... (psovka)
Surfao je bez prestanka
Nema noći, nema danka
A da nije isheklao koju
Surfao je, braćo draga
od nemila do nedraga
Isurfao Đuro pamet svoju
Miša im'o, mačku im'o nije... (šta ćeš)
Voleo je lepu al' kompjuterles
Uz'o bi je samo da je znao
Voleš jednom na tom svetu
Dal' na javi il' na netu
To ne bira hardver nego srce... (oh)
Sve se nad'o da će ljubav minut'
Zanavek je otiš'o iz grada
Venč'o facu s diskusije
Neku Miru iz Ćuprije
Uživo je nikad vid'o nije... (druga cigara)
Surfao je sa poletom
Jedrio je sajber svetom
Trošio je brzo bajt do bajta
Surfao je gore dole
Mislio da svi ga vole
Nema toga bogovetnog sajta
Gde se Đura nije pojavljiv'o... (mrva optimizma)
Navuk'o se nije prošlo mnogo
Dušu svoju majkrosoftu prod'o
Napusti ga čak i Mira
Našla ruku da je dira
Našla dripca da je formatira... (e, jebiga)
Mlad je kažu bio i kad je rikn'o
Sred riplaja nekom diskutantu
Enter dugme zakazalo
Monitorče posustalo
Al' još pamte njegov zadnji topik:
"Džaba bilo braćo draga
Od nemila do nedraga
Džaba bilo chatova, dugmića...
Džaba dobre tastature
Džaba sajber avanture
Džaba bilo erotskih filmića...
Kada nisam s onom koju jojim
Kada nisam s onom koju jojim
KADA NISAM S ONOM KOJU JOJIM
KADA NISAM S ONOM KOJU JOJIM..." (eheej)
Znatel' priču o Đuri Tastaturi
Meni su je poslali na mejlu
Diskutanti slični njemu
Kada razmisle o svemu
Kažu da je bio...
U problemu... (uzdah drugi)
nedjelja, 21.01.2007.
010 - Kao rani mraz...
Dakle eto... došao je vikend i jednostavno nisam izdržao da stvar ne završim "u dahu".
Iako su mi dosadašnje Đoletove knjige nekako najbolje sjele iza drugog - trećeg čitanja, već nakon ovog prvog mogu reći da me nikako nije razočarao...
U cijelu priču se donekle umiješao i onaj Samardžićev kontroverzni film koji je pretendirao da bude To Što Nije i što će biti snimljeno po Ovom Predlošku, ali nije me baš puno zaveo...
Možda baš zbog načina pisanja u obliku filmskog scenarija, "Mraz" mi je upačetljiviji po pitanju slika koje se pojavljuju u glavi tijekom čitanja...
Cijela stvar nekako zaokružuje i daje smisao zadnjem i predzadnjem Đoletovom albumu te ranije napisanim knjigama.
Ponovno se pojavljuje trojac drugova, ali ovaj puta su to prijeratni i ratni drugovi i kroz priču jednog od njih zavirujemo u život opjevanog Vase Ladačkog koji, kako se uspostavilo kroz knjigu, nije imao baš puno s onim kako je opjevan...
Kad opet uhvatim malo vremena da misli koje su sad još zbrkane i prepune emocija zbog netom pročitanog, sročim u nešto suvislo, stavit ću to opet u post...
Do tada vas sve pozdravljam i preporučujem: Tko uspije nek nabavi, neće zažaliti...
Tu noć je Tisa nadošla...
Na njoj nošnja raskošna
Samo sandalice, prstenčić
I u kosi venčić od ivanjskog cveća
Nije nesreća što me se ona ne seća
Ma kakvi, nesreća je što se ja nje sećam
subota, 20.01.2007.
009 - Došla je!
Dosta vremena je prošlo od kada sam nešto tako isčekivao...
Kad sam pronašao informaciju na netu da je Đole napokon izdao novu knjigu krenuo sam u razvijanje strategije kako doći u posjed iste...
i eto, pomno planirana akcija urodila je plodom i postao sam sretni vlasnik djela "Kao rani mraz... (Nikolina priča o Vasi Ladačkom)" pisanog u obliku scenarija za film odnosno dugometražnu igranu baladu kako to Đole predstavlja...
Frendica koja povremeno poslovno boravi u Novom Sadu bila je idealni donositelj :)
Kako me veći dio dana zaokupljaju razne stvari, odlučio sam čitanje obavljati polako, uvečer kad sve utihne i mogu se u miru posvetiti štivu...
Za sada sam "odradio" oko trećine i pričekat ću da dovršim prije nego izađem s nekim komentarom...
nedjelja, 07.01.2007.
008 - Zatajil te nebum nigdar...
Što sam stariji, rekao bih da mi se ukusi po raznim područjima više profiliraju, ali i da više ne dijelim stvari toliko žanrovski već prilično pojednostavljeno - na one koje mi se sviđaju i na one koje ne volim...
To vrijedi u književnosti, u poeziji, izboru hrane i odjeće a boga mi i u glazbi...
I tako... ove godine želio sam iskoristiti jednu od posljednjih prilika da doček provedem sa Najdražom i našim klincima prije nego oni krenu sami širom sa svojim društvima...
U pozadini je veći dio vremena larmao televizor i u jednom momentu čuo sam kako četvorica fakina pjevaju stvar koja mi je istovremeno bila potpuno nova i zazvučala strašno poznato...
Kasnije sam prevrnuo internet ne bih li je našao i na kraju je uspio pronaći uz dosta muke na nekim skrivenim stranicama, ali nije mi bilo žao truda...
Dakle ukratko - osim Đoleta, koji je van konkurencije, volim rock, lud sam za Knopflerom, utapam se u Flojdima i Claptonu, volim stvari iz kasnih šezdesetih, ranih devedesetih i između toga, ali volim i Arsena, Olivera, Gibonnija, volim klasiku, tamburaše, klape... od ono malo stvari koje ne volim u glazbi spomenuo bih samo techno s kojim se stvarno nikad nisam uspio dogovoriti...
Ovo niže napisano je nešto, navodno, prilično staro pa nedavno izvučeno iz zaborava, ali kako god gledam baš mi je nekako leglo...
Moja PuknutaEkipa s kojom povremeno zasviram sebi za dušu složna je oko toga da na pravom tulumu ovakve stvari uvijek dođu na red, prije ili kasnije ...
Ak sem te ikada fkanil,
Ak sem i prešel vu kvar,
Ak sem ti srčeko ranil,
Pozabil te nebum nigdar.
Ak sem i druge gledal
Ak sem i kušlec koj' dal
O tem ti nisam povedal,
Da potem ti ne bude žal
Ak sem z pajdašima ostal
Ak sem te v noči zbudil,
Popevke te semu su krive
I vince kaj srcu godi
Ak ti i nisem došel,
Ak sem pozabil te zvat,
Ja ti se znova kunem,
Zatajil te nebum nigdar
...
utorak, 02.01.2007.
007 Tada...
oko kraja godine često se svode računi, prave kojekakve bilance i kritički promatraju prošla vremena.
Sređujući prastare arhive svojih tekstova, našao sam jedan davni rad, nastao pred desetak godina...
Ovaj tekst, srećom, ne ocrtava apsolutno ništa vezano uz sadašnjost... on se tek fino nastavlja na jednu davnu priču, utihlu pred istih tih desetak godina, koja se tek nakratko zakoprcala u sjećanjima SMSom spomenutim u prethodnom postu...
Dok mi je tada sve izledalo crno i depresivno, danas u sretnom okruženju mog trija dragih lica na sve gledam s optimizmom i samo se sa laganom sjetom prisjećam tih burnih vremena.
U biti, zahvalan sam zbog svega što mi se tada desilo jer sam izašao zreliji, smireniji i rekao bih kompletno bolji kao osoba...
A jedan od rezultata te veze je i moje okušavanje u poeziji...
Bilo pa prošlo - ne ponovilo se!
Dođu ponekad tužni, mutni i samotni dani
i tjeraju me da se uvijek iznova zamislim
i zapitam koji su razlozi da stvari baš tako teku,
tko bira sretne i nesretne,
i zašto spoznajemo pravu vrijednost nečega
tek onda kad to nepovratno izgubimo...
Zašto ne shvatimo svjetlost dok ne bukne plamen
i požar života zauvijek uništi naše male papirnate svjetove,
pretvarajući nas tek u malo pepela i praha...
Ali, do pepela se ionako stiže jedino preko vatre...
Ne postoje riječi koje mogu zamijeniti šibanje godina u lice,
izbrisati tragove mraza u kosi
ili isplesti mrežu za hvatanje vremena...
Jednom, Ona će čuti da sam bivši ...
da sam krenuo na put stazom vječnosti...
da više ne postojim!
Nadam se da će tada biti sama...
Možda će tek lagani drhtaj proći njenim glasom,
možda će joj negdje u uglu oka zatitrati iskre sjete,
ili će samo zastati ugledavši zvijezdu kako pada
i lagano gasne nestajući u beskraju ...
Možda ništa od svega?
Gusti oblaci unutarnjih sukoba
koji su prekrivali osjećaje i gušili uspomene
razići će se na tren
i pustiti je da ponovno dopre u svoj skriveni vrt...
Vrt u kojem je drugačija,
u koji dugo nije smjela zalaziti
ni šetati njime da ne ošteti vrhove ambicija.
Ako je stvarno bila Ona Prava, tada će znati ...
Znat će da je jedina koju sam ikada volio ...
Da sam sve druge volio tamnom stranom srca,
iz navike ili dosade,
utonuo u monotoniju svakodnevice,
štedeći se ...
i učeći kako ću najbolje voljeti Nju ...
ako je konačno nađem.
29. prosinac 1996
ponedjeljak, 01.01.2007.
006 - prvi januar, popodne...
Nije nazvala...
moderna su vremena i jednostavnije je poslati SMS...
a tako se istovremeno osiguravaš od reakcije nazvane osobe koja može biti zatečena pozivom...
SMS ne moraš primjetiti odmah, možeš i ne odgovoriti na njega, ali ne možeš ne sjetiti se opet iznova nekih stvari koje su povezane s pošiljateljem...
... sveli smo se na to da jedno drugom čestitamo rođendane i Nove godine, da si kurtoazno zaželimo uzajamno par lijepih želja i da čekamo iduću sličnu priliku...
Sjećanja su me ranije boljela... sad, što sam stariji - sve sam više otupio i osjećam samo prazninu kad mi se javi...
Jednom je Ona meni bila sve, navodno sam i ja kod nje tada imao sličan status, što mi je danas nekako teško povjerovati, ali ne mari...
od tog doba već je prošao lijep broj godina i sve to sada više nije toliko ni važno...
Poslije svega, zahvalan sam joj na otkrivanju nekih strana moje osobe koje su do njene pojave bile dobro skrivene...
I na tome što me je naučila voljeti nekog iskreno i bez rezerve i taman da se među nama ništa drugo nije desilo morao bih joj na tome biti zahvalan... dok me ima
Halo.
E, ćao!
Ja sam, zar mi ne znaš glas?
Zvao sam te, nisi bila tu...
Pa, eto, malo cugam, znam to nije spas.
Ništa, želim ti sretnu novu godinu.
Ćao...
Pomisli u ponoć na mene, na nas.
Pomisli na Šoltu i klince i dom.
Možda novi januar donosi spas,
pomisli u ponoć na mene na nas.
Ne daj da nam snegovi zaveju trag,
pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat.
Nosiće te mašta k’o čarobni sat.
Ne daj da nam snegovi zaveju trag.
Halo.
Tu je društvo, hajde dođi i ti.
Da i on je sa mnom, pa šta s tim.
Čula sam da negde si u planini.
Ma, dođi, tako želim da te poljubim.
Sad...
Pomisli u ponoć na mene, na nas.
Pomisli na Šoltu i klince i dom.
Možda novi januar donosi spas,
pomisli u ponoć na mene na nas.
Ne daj da nam snegovi zaveju trag,
pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat.
Nosiće te mašta k’o čarobni sat.
Ne daj da nam snegovi zaveju trag...
ponedjeljak, 11.12.2006.
005 Ne budim te tek tako...
Jutros je ulicama našega grada prolazila kočija bijela
i bijela mećava vije...
mutan dan.
Do utajene sobe naše stare ljubavi
trpim svoje, i tuđe... što me bije
i mrzlo mi je u srcu;
ne treba rakije - ne grije.
Za tebe, ljubavi, govorim ove riječi
Za tebe, koju nosim u mozgu ko užarenu kuglu djetinjstva,
ko ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za tebe koja si dio mene,
duboko ukopana školjka u kamenu,
miris borovine zauvijek zaboden u krv moju prokletu.
Za tebe,
zbog tebe,
zbog sebe.
Predlažem da saberemo naše siromaštvo u dodir koji liječi naša srca
u koja je rđa pala s bijelom igrom u samoći.
Moj križ plaća račun ove noći,
ne kuni me imenom na koje je moja krv postala imuna.
Oguli naranču,
operi lice.
Otvori se, utjeho.
Zagrli me jako i probudi se, dragana,
ne budim te tek tako.
Za tebe, ljubavi, govorim ovu pjesmu.
Za tebe koja si dio mene,
duboko ukopana školjka u kamenu.
Za tebe što u toplim rukama nosiš ruže nijeme
i prosipaš ih u suhu fontanu.
Za tebe,
zbog tebe,
zbog Preverta.
Zbog svih pjesnika ljubavnih stihova i u prkos njima.
Ne budim te tek tako...
Otvori oči, ljubavi i pogledaj kroz prozor,
vani su zasijane gorčine,
tumaraju pomrčine i studen
i bijela mećava u gradu vije...
mutan dan.
A i srce je počelo šumjeti...
Divljak! - Ovdje je kvar.
Ne treba rakije - ne grije.
Dok bije u njedrima - dobro nam je.
Gledaj, nemoj da ti tražim oči.
Primakni se bliže, još bliže...
Zagrli me ljubavi,
zagrli me jako.
I probudi se već jednom,
ne budim te tek tako.
Rade Šerbedžija
utorak, 28.11.2006.
004 - Naposljetku...???
Danas sam se prilično rastužio kad sam švrljajući po blogovima i provjeravajući one koje redovno čitam na jednom od njih (da ne spomenem da je to jedini blog koji sam linkao sa svoje slavne stranice) zatekao zbunjujuću poruku... "CLOSED!"
Na nekim prethodnim postovima bilo je naznaka da se nešto događa, neka tenzija provlačila se zrakom, alo isto tako u zadnja dva posta stvari su se poboljšale i ukazivale na pronađeni mir...
A onda odjednom...
Slično sam se zbunio slušajući album stanovitog ĐB nazvan kao i ovaj blog... bio mi je bez premca najbolji do tada, a među redovima je provlačio neku konačnost... u stilu: "eto, došli smo do kraja... toliko od mene... pa aj' zdravi i debeli bili - odo' ja"... onda mi je sinulo da se na sličan način mogla protumačiti i pjesma "Odlazi cirkus"... sve tako nešto u smislu "nema više" ... "čiča-mića..." ali ako je završilo neko poglavlje to sigurno ne mora značiti da je knjiga ispisana do kraja... i gore spomenuti je nakon Cirkusa napravio solidnu gomilu prekrasnih pjesama kao što je i nakon albuma "Naposletku" naredao još par njih od kojih je svaki donio neku novu kvalitetu...
Njegov opus je sve samo ne završen, puno je tu još neispričanih priča, neispjevanih balada i nenaslikanih slika... svijet bi bio prazniji bez "Talasa", "Ljudmile", "Maliganske"...
Nadam se da je i u ovom slučaju u pitanju samo zaokruženje neke cjeline, a nikako ne i kraj druženja sa autoricom ovog zanimljivog i rado čitanog bloga... nek se sjeti pjesme koju je ne tako davno podijelila sa nama...
"Ne daj se, ..."
nedjelja, 19.11.2006.
003 - pogovor za "Dodir svile"
Dugo me nije bilo, skoro dvadeset dana od zadnjeg posta... Đole bi na albumu 003 (koincidencija s ovim postom) u stihovima prve pjesme to malo drugačije formulirao "dugo sam bio daleko, da'l me poželeo neko ?..."
Ne, ne umišljam da sam faca tog formata, pa da me široka publika blog prostora željno očekuje... prije sam nekako sam sebe poželio u situaciji kad mogu sjesti i u miru pisati nešto što volim, a ne moram...
Nije da sam izgubo volju, naprotiv... kad nešto radim volim to uraditi kako najbolje mogu, a u zadnje vrijeme se toliko svega nakupilo da jednostavno nisam uhvatio dovoljno vremena i mira da sjednem i napišem nešto suvislo, a da nema veze s poslom...
Vidim najbolje koliko je ubitačan tempo svakodnevice kad dođe vikend i napokon mogu cijeli dan biti s klincima koji se doslovce lijepe na mene... I svaki se put iznova iznenadim kako brzo odrastaju... Imam osjećaj da vrijeme sve brže i brže prolazi, a ja ne uspijevam pronaći tu vražju kočnicu kojom bih ga barem malo natjerao da uspori... Svako jutro u ogledalu vidim svoju sve umorniju facu na kojoj se polako ali sigurno sve više ocrtava sve ono, i dobro i loše, što me je zadnjih godina zadesilo...
U vremenu između dva postanja, posjetio sam Interliber i tamo - gle čuda: s velikim iznenađenjem konstatirao sam da su se pojavili izdavači koji su ponudili Đoletove knjige i kod nas!!!
Baš zbog toga promijenio sam prvobitnu nakanu da stavim na blog dio po dio njegovu knjigu "Tri posleratna druga" koji sam, kao što već spomenuh ranije, svojeručno prepisao i odlučio da to ipak bude nešto drugo. Ne želim kršiti autorska prava, iako ne znam koliko On stvarno ima koristi od knjiga koje će ovdje biti prodane.
U doba kad sam prepisivao knjigu, razlozi za to su bili drugačiji i staviti je na internet sada kad je već normalno dostupna i kod nas ne bi bilo ni izbliza na tragu prvobitne nakane.
Tražeći nešto Đoletovo što bih mogao prirediti za ovaj, treći po redu post, naišao sam na njegov pogovor četvrtom izdanju Dodira svile, koji mi je slučajno dospio u ruke prije par godina... Siguran sam da će dobro poslužiti
Sloven, Belac, Slobodni Strelac...
(dodatni "komentar" uz četvrto izdanje "Dodira Svile")
Za nas Ravničare gradovi okruženi brdima uvek pomalo liče na gnezda... Iz obzira prema čaršiji Olja i ja stigli smo tog dana čak na Baš-čaršiju, tragajući za mestom kojim ćemo konačno mirno proći zagrljeni. Razlozi iz kojih smo se u jesen sedamdesetdevete krili od Sveta danas su potpuno nevažni, a nevažni su naravno bili i u jesen sedamdesetdevete, samo što mi to tad nismo znali...
Sve prave su ljubavi... tužne?
Ma, ne, otkud to?
Sve prave su ljubavi tajne...
Jednostavno smo se uhvatili za isti taksi, kao u crno-belom filmu. Pomislih da je došla iz Provincije (odakle bi inače autobus već u pola osam ujutro stigao u Grad?), i gledajući njen mali žuti kofer, pade mi na pamet mamino proročanstvo da ću svoju nevestu najsigurnije poznati po tome što će čitav miraz umeti da upakuje u tufnastu svilenu maramu...
Narednih meseci limanski studenjak skrivao nas je kao dobri kaluđer...
Da se ne foliramo, ja čak ni u dvadeset i šestoj nisam nešto preterano ličio na Princa, ali izvesne Grizele & Anastazije ipak su se opako nameračile na mene, pa sam sa Sindarelom u gluvo doba šetao donjom platformom keja, onom koja se ne vidi s puta, i tihim senovitim uličicama koje su bile sasvim sporedne sve do časa dok Ona nije njima prošla... Tako smo i u Sarajevo pošli pod izgovorom nevažnog estradnog dogovora, prihvaćenog samo zbog prvog zajedniččkog putovanja. Nisam joj puštao ručicu ni na tren, slutim da su se Jovana, Jelena i Aleksa upravo tada preslikali s njenog dlana na moj... Vratili smo se nekako drugačiji, kao Tajno Venčani, uramivši umesto bračne slike našu fotografiju pokraj One čudne Kućice Šta-li-je Oko Koje Se Uvek Okupljaju Narod I Golubovi...
Pokraj šedrvana, saznadoh mnogo kasnije...
***
Sve do hiljadu devetsto devedeset i osme sedmi februar nije bio nikakav svetac...
Koji minut posle osam Fadil i ja smo pustim se hodnikom lagano uputili ka sceni. Profesionalci. Dva verovatno najmirnija čoveka u Skenderiji, kako je to sutradan opisao jedan od novinara. Mustafa se pojavio daleko ispred, niotkuda, kao duh iz boce, a iza leđa, kao senku delfina pod lađom, osetio sam i prisustvo ćutljivog Mirsada...
Oni su već čuvali Papu. I Klintona. I sve Ostale, kako mi reče Fadil...
-Ma, šta vam je... Neće mene niko...
Sumnjičavo se osmehnuo, dajući u tom gestu pristojnu prednost osmehu u odnosu na sumnju. Posle sam čuo da je za četiri ratne godine u Sarajevu od snajpera poginulo više ljudi nego što ih je bilo na koncertu, no, taj famozni atentat, najavljen ko zna kojim atentatom žutih Novinara na moju porodicu, ipak se nije dogodio Tamo. Jedan teški moralni atentat doživeo sam tek po povratku Kući, na ulicama na kojima sam se dotle smatrao najbezbednijim, ali to će eventualno ući u neku sledeću glavu ove knjige, u moju glavu, bojim se, nikada neće...
Uglavnom, Noć kad sam preplivao Dunav uveliko je odmakla, i osetivši da Kiki uzima vazduh stisnuo sam pajaca na svom ordenu i ušao unisono sa saksofonom...
A put sam dobro znao...
Kroz ista ta velika crna vrata otišao sam sa Svog Poslednjeg Jugoslovenskog Koncerta, iz iste te Skenderije, sedam godina se navalilo od tad. Beše to dug nastup, čak i predug, čini mi se, ali da sam znao šta će se posle njega zbiti, ni do danas ga ne bih završio...
I negde sam rekao da ću u Sarajevu zapevati tek kad se u njega vrate ptice. I boje.
Neprocenjivi zvuci svakodnevice. Ni ne pomišljajući da će do toga posle Svega doći ovako brzo, Bog nek mi oprosti...
Da je zvezda pala svaki put kad sam izašao na binu Mesec bi odavno bio najusamljeniji fenjer na svetu. Dvadeset godina? Hiljadu i jedan koncert? To će mi večeras dobro doći, pomislih, osetivši huk silne emocije koja se kao ponornica valjala tamnim pećinama dvorane, preteći da svakog časa eksplodira u bljesak...
Ne, tremu zaista nikad nemam, nisam slagao...
Ali Srce imam uvek, to je ipak nešto sasvim drugo...
-Dobro veče, Sarajevo, došao je i taj dan... Eto, tako to ide... Ratovi prolaze... Ljudi ostaju...
***
Na te reči Aida je višemesečnu neizvesnosti i brige oko mog dolaska zbacila sa sebe kao tesni jelek, i povukla Svog Dragog u kolo sedam hiljada Tajnih Zemljaka...
Lako su se uklopili među raspevane klince podignutih ruku i penzionere zamagljenih pogleda koji su po prvi put u životu kresnuli šibicu na prazno. Ma, pod zvezdanom lupom svi smo mi ista generacija. Generacija devetsto i neke. A i to je obično sitničarenje...
Aidu Pobrić iz UNHCR-a su nam krajem novembra najavili dramatično, kao Jednu ženu Koja Dolazi Iz Sarajeva. Na našoj kapiji uzbuđeno je mahnula lepezom preporuka i akreditacija, a onda, pre no što je išta rekla, pustila je dve suze, iako je i jedna bila više nego dovoljna. Ona i Olja su još tad sve ugovorile, ne progovorivši pritom...
I ispalo je najbolje...
Da su se žene više dogovarale, možda danas u ovoj zemlji ne bi svaki drugi-treći most bio granica, ko zna? Uostalom, kažu da iza svakog velikog čoveka stoji velika žena, mada mi je to malo sumnjivo?
Da je taj čova stvarno velik žena bi stajala uz njega, a ne iza?
No, Olja Balaševa je, uglavnom, prelomila pogaču iskušenja ponuđenu iz Bosne, znala je da će tek njen blagoslov udariti pečat na moju kartu za Sarajevo, a isto tako je znala i da moram otići...
Godinama sam izbegavao pozive u rat, stigao je i prvi poziv za mir, Moja Prava Mobilizacija, kako je rekla...
Po Aidinom odlasku ostali smo prilično usamljeni, što i nije neka promena...
I Bend se podelio, poznanici su smatrali da je možda još rano, krenula su i tradicionalna preteća anonimna pisma u plavim kovertama, što je inače najbolji znak da radimo pravu stvar, ali varljiv je taj koračić koji odvaja Ljude od Ziceraša...
Korak približavanja uvek je i korak udaljavanja od Onog Iza...
-Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda... Kao dete... Zaigrano... Prostodušno... Naivno...
Beograd je, recimo, Taj Beograd... Muškarčina... Švaca i galamdžija u raspasanoj beloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima... I Zagreb je Gospon Zagreb... Koketni geblovski brčići, prefrigani šmek preko jutarnje štampe... Najveću larmu podigne kad zvecne kašičicom o rub porcelanske šoljice... Pa Gospođa Ljubljana... Snežna Kraljica... Uobražena, elegantna, racionalna... Koja je tako hladno napustila taj brak iz računa, čim je shvatila da računa više nema... A Sarajevo... Lakoverno, detinjasto... Zato ono prvo i pruža ruke...
Da Mila, potpuno si u pravu, pomislih zagrljen Skenderijom...
Krivo mi je da se ja toga nisam setio?
***
Ratujući sa ratom izgubio sam silne gradove...
Neke od njih pronašao sam te večeri u Sarajevu...
Po dve hiljade karata otišlo je u Banja Luku, Mostar i Tuzlu. Još tri u ostale varoši. Namera nam je bila da Svi dođu, i došli su, svidelo se to nekom ili ne...
Stranac Sa Ulogom Domaćina neoprezno ih je poimence prozivao u pozdravnom govoru koji mi je uputio, i zvižduci su odjeknuli halom, sasvim prosečni zvižduci, doduše, kao kod slobodnih bacanja za gostujuću ekipu, ali svakako dovoljno glasni da zasluže pitanje na sutrašnjoj pres konferenciji...
Nije taj rat bio nacrtan pa da ga obrišeš pesmom kao gumicom, rekoh tad. Nek se zviždi na sav glas na koncertima i na utakmicama kad danas sutra zaigraju Jedni protiv Drugih, samo nek više ne zazvižde granate nad Bosnom...
Patetično, ocenio je u tiražnom beogradskom listu devetnaestogodišnjak poslat od svog urednika na taj Zadatak nevaspitano, kao pripravnik na pijacu da pribeleži cene prvih trešanja i mladog luka...
Ma, da, sinko, patetično do bola...
Mada bih ja za svaki slučaj pitao i Bosance šta oni misle o tome?
***
Ne gledam i ne slušam snimke svojih nastupa...
Definitivno o sebi imam bolje mišljenje od bilo bilo koje do sad napravljene trake... Izmontiram u sećanju neke sekvence, isečem kilometre materijala, utišam greške, pojačam aplauze, baš me briga...
Samo mi još treba da počnem i u sebe da se razočaravam? Ionako jedva postižem... Ukratko, bolje da ni o Tom Koncertu ne pričam suviše. Nisam baš najobjektivniji. Uvek mi zapadne da gledam na potpuno suprotnu stranu od publike...
Washington Post je, na primer, priču o tih 285 extraordinary minutes objavio pod naslovom Serbs, Muslims, Croats join in love for singer, a Politika Ekspres se zadovoljila pljuvačkim pismom Revoltiranog čitaoca Igrom Slučaja Zaposlenog U Redakciji, naslovljenog sa Pretera ga, majstore, ili tako nešto?
Svako to vidi iz svog ugla. Neko iz oštrog, neko iz krajnje tupog, a iz pravog ugla stvari posmatra retko ko, pa nemam puno razloga da se nadam kako sam baš ja jedan od tih genijalaca?
Ponekad se naprosto osećam kao stari ofucani gladijator, ne samo zbog Arene i borbe za život, i ne samo zbog laskavog strahopoštovanja koje moji ožiljci izazivaju i kod Onih Koji Me Ne Vole, nego i zbog Blazirane Rulje, i zbog njene sve grozničavije i sve očiglednije želje da me već jednom vidi poraženog...
Znam, nije sve tako crno. Ali otrovno bilje je jarko. I čovek je proklet da ga na livadi prvog opazi...
Put U Sarajevo izazvao je prvorazrednu medijsku pozornost, i, kako to već biva, Trećerazredni su se brže bolje očešali o to, pokušavajući da sebi pridaju barem drugorazredni značaj...
Maskota bi mogao biti takozvani Mladi Glumac koji se prvi uspravio u loži i okrenuo palac nadole? Neki su mi objašnjavali da živi u Sloveniji, a da je pre živeo u Bosni, neki su znali čak i u kojim je sve filmovima igrao, no, njegovog imena svejedno niko nije mogao da se seti? Malo mi je to kilavo?
Kao ono u kvizu, kad se na igri asocijacija otvore sve četiri vertikalne kolone, ali niko ne zna konačno rešenje. Mladi Glumac Koji Je Opleo Balaševića? Ah, Taj žiri? Možemo li uvažiti ovaj odgovor?
Neka ih samo...
Biti protiv Ovog Nevernika momentalno je komercijalnije nego napraviti hit, posebno onima koji hit nikad i nisu napravili. Junaci Viktora Igoa, koji teškom mukom napune sobu gostima za svoj rođendan, sad su jako zabrinuti kako će puniti Skenderiju posle tih besplatnih nastupa? Potparoli izvikuju parole. Glumci glume na vlastite tekstove, što im i nije neki repertoar, a pokršteni menadžeri dospevaju do toliko sanjanih prvih stranica štampe tek postavivši krucijalno pitanje ko stoji iza Njega, sa upitnikom i par uskličnika? Ko stoji Iza?
Pa, Vatikan, jasno. KGB. Fundamentalisti. Coca-cola. Komunisti. Tito. CIA. I Masoni... Uhodana ekipa...
Mada mi se čini da je problem u stvari u Onima Koji Stoje Ispred Mene?
A to su Ljudi...
Na hiljade njih...
Izdaleka, kroz nišan snajpera ponekom bi se možda učinilo da su to pre Muslimani, Srbi ili Hrvati, ali ja sam im prišao prsa u prsa, dobro sam ih video, i verujte mi na reč...
To su samo Ljudi...
Ništa strašno...
***
Nas Ravničare gradovi okruženi brdima uvek opčine sunčanom izmaglicom...
Dva jablana pošla su ka meni iz jutarnje fatamorgane pred hotelom "Grand", Fadil ih je primetio sekund pre nego ja, i tad sam prvi put video da Mirzu Delibašića neko može da zaustavi i bez faula...
Korak iza smešio se Vahidin Musemić, momak u plavom dresu sa moje geometrije za prvi gimnazije, pomenuo sam ih sinoć pričajući o uspomenama, i Dve Moje Uspomene došle su da se pozdravimo pred put...
Tek to me je slomilo...
Od časa kad sam pozvan u Sarajevo spremao sam se kao vitez, svakog dana navlačeći delić oklopa koji će me štititi od tog strašnog Zmaja Ljubavi. Izlazio sam mu već na megdan u Skoplju, u Ljubljani i Mariboru satirao me je silinom svoje vatre, ali plašio sam se da bi me u Skenderiji mogao i dotući...
Kakav li je tek Ranjeni Zmaj, slutio sam?
Ali sve do par minuta pred polazak dobro sam se nosio s njim...
Nisam zadrhtao prolazeći kraj srušene Zetre. Ni kraj izgorelog Doma Mladih, gde sam održao prvi koncert u toj varoši. Pa čak ni kad sam sam sreo Troku. Nadrealiste. Kemu Montena. Ruždiju. Greba. Vlatka Markovića... i Muški sam izašao pred Ljude, pokrivši srce kao sokola na ramenu, ne dopuštajući mu da poleti previsoko...
I tek je oproštajni zagrljaj Momaka Za Koje Sam Jednom Navijao napipao ranjivo mesto, kao koplje onaj fatalni mladež na Sigfridovoj plećki...
-Možemo li stati na trenutak?
Toki i voki su se kratko došaptavali i konvoj se zbunjeno zaustavio kraj Većnice. Osetio sam isti onaj Dobri Ritam Sarajeva, utrkivanje tramvaja sa Miljackom, puls Kujundžuluka, step po čaršijskoj kaldrmi...
Za ugao sokaka zamakla je nasmejana devojka u štepanoj jakni boje cigle, s Njom se nikad ne zna da li je priviđenje, lagano sam pošao tim putem...
Hoćemo li se dugo zadržavati, pitao me je Fadil?
Ne, rekoh...
-Samo da prođem kraj onog šedrvana...
srijeda, 01.11.2006.
002 - Pisac interaktivnih romana...
Hvala curama na podršci, nadam se da će naći zanimljivih stvari za sebe kao što sam i ja našao na njihovim blogovima
Kako bi svaki iole obavješteniji balaševićevac već iz naziva bloga mogao zaključiti, ovdje će se često moći pronaći razni materijali povezani uz "lik i delo" dotičnog panonskog tamburaša, pa da ih ne iznevjerim probat ću publicirati neke materijale koji su možda manje poznati ili nisu objavljivani putem interneta.
Kad mu je izašla prva knjiga početkom devedesetih, nije bilo lako doći do nje... nakon što sam je se dočepao ostatak moje ekipe je, naravno, želio isto pročitati je i tu nastaje dramski zaplet... Knjiga je bila mekog uveza, ni najmanje spremna da je listaju tolike ruke i ubrzo je počela posustajati... stranice su počele pokazivati nakanu da se odvoje i raspu i postojala je velika vjerojatnost da mi se vrati bitno stanjena...
Tada, u zimskim mjesecima '93 proživljavao sam i neke svoje interne ratove. Naizmjenično sam lutao između želje da konstantno budem okružen grajom i mnoštvom ljudi i varijante u kojoj sam sjedim uz kompjuter bez pravog cilja i želje da išta radim...
Kao spasonosna učinila mi se ideja da jednim udarcem ubijem više muha: smirim svoje demone, bolje shvatim sve sitne finese iz knjige koje su mi u prvim čitanjima izmakle i da se osiguram da original ostane čitav. Krenuo sam u akciju prepisivanja romana "Tri posleratna druga"...
Jednom kasnije kad sam to pričao Đoletu na novinskoj konferenciji prije koncerta u Ljubljani iskreno sam ga iznenadio... toliko da mi je na "inkriminiranu" knjigu uljepljenu selotejpom napisao posvetu "To je ta?" sledeću šaljem lično" a nemalo sam se i ja iznenadio kad mi je par mjeseci nakon toga, kad je izišao iz tiska, novi roman "Jedan od onih života" isti poslao s posvetom "Rekoh ti ja da će biti lično..."
Danas ipak neću ovdje krenuti sa njegovim prvim romanom već sa jednim tekstom koji je nastao nešto kasnije, a govori o njegovom informatičkom iskustvu na njegov prepoznatljiv način...:
"WINDOWS 95"? Nemam pojma...
Ali bih mogao malo da vam pričam o "WINDOW 88", i o proširenjima moje memorije koja su od tad nastupila...
OK, da ne komplikujem puno, konvertovaću ovaj FILE u malo razumljivije rečenice:
Bila je, dakle, '88. godina, a iz windowa moje radne sobe nije se mogla izvući neka naročita rezolucija. Komšijske bašte delovale su prosto monohromatski, oronula nepovađena keleraba, pokisli pasulj "tačkaš", i dve gugutke na "ukinutoj" telefonskoj banderi, tako jadne i nikakve, da mačori koji su prevaljivali svoju uobičajenu maršrutu od Mlađinog kontejnera do baba-Živkinog tavana nisu ni dizali poglede ka njima...
Premalo materijala cak i za najžalosniju baladu, definitivno...
Dve male i jedna malo veća zlatokosa glavica zabrinuto su provirivale sa stepenica te sobicice na mansardi u kojoj sam godinama tkao maštu na razboju gitare, ili štrikao snove na trofejnoj pisaćoj mašini čuvene marke "continental"...
-Svira li tata, deco?
-Ne... Izgleda da uspavljuje gitaru...
Da, priznajem, bio sam u lakšoj stvaralačkoj krizi tih dana. Moji kompozitor, tekstopisac i pevač proslavljali su deset godina zajedničkog rada. Počelo je da se šuška da je sve što napravim "isto" kao "Vasa Ladački", "Dunjo moja..." ili "Protina kći", mada oni koji su probali da naprave nešto "isto" kao "Vasa Ladački", "Dunjo moja..." ili "Protina kći", znaju da to baš i nije tako jednostavno kao što izdaleka izgleda, no, ne bih sad o tome...
Ovo nije zamišljeno kao još jedna samohvalna priča o estradi, naprotiv...
O muzici sam se ionako već uveliko napričao po silnim kloniranim intervjuima, iako tamburu koristim samo pri komponovanju, kao ortopedsko pomagalo, ali o svom "literalnom delu" sam iz nekih razloga neuporedivo manje pitan, pa ću biti slobodan da par neiskorištenih odgovora složim u jednu kraću pričicu, zašto da ne, pa sasvim je izvesno da to neće biti baš najgori tekst u ovom novom žurnalu mojih starih prijatelja...
-Ovo je, navodno, program za pisanje... Izvadi malo sve te Dizije i Čakije iz mašine, i procunjaj o čemu se radi... I napiši već jednom taj svoj famozni roman...
Pardon? A ti mislis da neću?
Program se, među nama budi rečeno, zvao "Write & file", i sa današnjih pozicija bio je sasvim primitivan, ali to i nije tako važno...
Važnije je da me je Olja, moj mali pilot, još jednom provela kroz burne vode i struje iz kojih nisam znao da isplovim sam...
Znaš li ti japanski, pitali su jednom Lalu? Možda i znam, reče on, ali nisam nikad probao...
A znaš li ti da pišeš bestselere, Balaševiću?
Ono što je na mašini čuvene marke "continental" bilo najveća muka, odjednom je postalo zabavno. Kursor je patrolirao kao dežurni policajac, večito sa prstom na obaraču tastera sa natpisom "del", nestao je miris "koreksa", prekucavanje je ukinuto, zarezi su ubacivani bez flomastera, pasusi su, kao "lego" kocke slagani gore-dole, sve dok nisu uglavljeni na svoje prirodno mesto, i uopšte, okamenjeni junaci započetog romana odjednom su podigli glave, kao da je "došla struja", što je na izvestan način i bilo tačno, kad bolje razmislim...
Na "Amigi 500" sam, znači, tad uradio skoro kompletna "Tri posleratna druga", (u najmanju ruku bar "Dva posleratna druga", ako ne i više), i tako se preko kompjutera zauvek navukao na pisanje. Posle sam dobio "286", sa YU fontovima, pa više nisam morao da dodajem kvačkice na "S" i družinu, i tako dalje, kompjuteri i programi zastarevaju brže nego što uspeš da se privikneš na njih, i to ne pušta, lakše je skinuti se sa heroina nego sa tastature, bojim se da tu nema kraja i konca...
Danas sam negde na "486", naravno, ali već odavno zagledam oglase sa "pentiumima"...
Da li se na njima brže završavaju romani, zezaju me moji?
Mir, deco..
Tata možda dugo piše, ali se to dugo i čita. Šta mislite koliko bi čiča-Tolstoj tek pisao "Rat i mir", na primer, da je usput morao da prolazi i sve ove užasne levele na "Lemingsima"?
Hej?
Da li je pitanje na početku uopšte glasilo "koristite li kompjuter?", ili sam ja to usput izmislio?
No, svejedno...
Odgovor je, u svakom slučaju: Ne, ne koristim ja njega, nego taj dripac koristi mene, i sasvim dobro mu ide, što je najgore...
Odavno sam prošao fazu "ne diraj ništa", ali još uvek se dešava da u sred noći nazovem prijatelje za pomoć, "pošto sam ja samo kliknuo na nekom mestu, i odjednom mi je sve nestalo, šta sad da radim?"
A softver napreduje tako da ni virusi više ne mogu da ga prate, kao što rekoh...
U oktobru '91. započeo sam roman o tipu kog juri vojska, i nedelju dana kasnije "pozivari" su zalupali i na moja vrata. Zona sumraka, ili su mi pirati uvalili neki najnoviji tekst procesor koji sadrži i "interaktivne romane"? Kreneš priču, i odjednom postaneš njen deo? Super. Ali zašto su mi poturili tu "odličnu pucačinu", da mi je samo znati? Pa, to nikad nije bio moj fah, đavo ga odneo, daleko sam bolji u arkadnim avanturama...
No, sad moram da "klozujem", imam velikih obaveza...
Bojim se da ne stignem prekasno, onaj ludak Petraš se u šestoj glavi zakačio u kafiću sa nekim tipovima u maskirnim uniformama, ne znam kako da ga izvadim? Prelistao sam sve časopise, ali još niko nije objavio rešenje romana "Jedan od ONIH zivota"...
E, nekad mi je lepo dosta svih tih tipova...
Mislim da ću ih u devetoj glavi sve potrpati u neki "folksvagen-kombi" i ubaciti ih u suprotnu traku autoputa, pa nek se vade kako znaju. A u susret im ide karavan zahuktalih šlepera koji voze pospani Turci. I noć je. Slaba vidljivost. Kiša jezivo pljušti...
Ma, ajde-de, nemojte mi se puno brinuti...
Jer, ne samo da i ja volim "hepiendove", kao i svi drugi, nego moji junaci nemaju "infinity lives", moram žestoko da pazim na njih...
Naravno da ću "sejvovati" pre nego što učinim neku glupost...
pozdrav svima do ponovnog čitanja
